Zalazak sunca u Budimpešti
Nakon studija Tesla je radio u Budimpešti, u prvoj telefonskoj centrali u Mađarskoj. I ondje je doživio težak živčani slom. Čuo je otkucaje sata tri sobe dalje. Muha koja bi sletjela na stol zvučala mu je kao tutnjava. Kočija koja prolazi nekoliko kilometara dalje tresla mu je cijelo tijelo. Liječnici su ga proglasili beznadnim slučajem.
A onda se oporavio. I jednog popodneva 1882. šetao je gradskim parkom s prijateljem i recitirao poeziju. Znao je napamet cijele knjige, među njima i Goetheova Fausta. Sunce je zalazilo, i to ga je podsjetilo na jedan odlomak. Sunce se povlači, dan je prošao, žuri dalje i donosi novi život. Ah, kad bi me krila digla sa zemlje, da ga slijedim!
Dok je izgovarao te riječi, kaže Tesla, ideja je došla kao munja. U trenu je vidio istinu. Štapom je na pijesku nacrtao dijagrame, iste one koje će šest godina kasnije pokazati pred Američkim institutom elektroinženjera. Prijatelj ih je potpuno razumio.
Bilo je to okretno magnetsko polje. Izmjenične struje koje stvaraju magnetsko polje koje se vrti i povlači motor za sobom. Bez komutatora, bez iskrenja. Ono što je profesor Poeschl nazvao nemogućim.
Slike su bile tako jasne i čvrste, kaže Tesla, kao da su od metala i kamena. Pogledaj moj motor, rekao je prijatelju. Gledaj kako ga okrećem u suprotnom smjeru. Ni Pigmalion, kad je vidio kako mu kip oživljava, nije mogao biti dublje ganut.
Pola je knjige iza nas. Ukratko: dječak iz Like, u sjeni mrtvog brata, s dugom koji je prvo bio muka, a onda dar. Otac koji je htio svećenika, a dobio inženjera. Kolera, obećanje, Graz i profesor koji kaže nemoguće. I zalazak sunca u Budimpešti, kad je nemoguće postalo stvarno. Sada Tesla odlazi u svijet.
Još 4 ključne ideje u ovoj knjiziUpiši se i pročitaj ih na dan izlaska

















